nedjelja, 15. prosinca 2013.

Propuštene prilike

Lijenost je bolest, ali kao i svaka bolest ona je izlječiva. I evo popio sam gorku pilulu i ozdravljenje je počelo. Zaista pokrenuo sam ovaj blog i recenzije na njima da bih (egoisitčno?) zadovoljio svoju potrebu za izražavanjem i promišljanjem te iste muzike, i ko zna možda pronašao još ljudi od kojih bih ponešto još naučio, i raspravljao o njoj. Ona nikad nije bila samo buka u pozadini, ili ajd-da-nešto-tandrči-u-pozadini. NIKAD!!! Uz dobar muzički uradak nikad nisam mogao da čitam, učim, gledam tv ili da pričam, oduvijek sam se prepuštao maksimalno... doživljavao i promišljao. Moglo bi se reći da je Ona (da sad je sa velikim O) bila moja saputnica kroz svaki dio mog života. U mom slučaju život je često oponašao umjetnost, tačnije pjesma/traka je bila kao stvorena za dati trenutak.
No dosta o meni i mom plačipičkizmu, pred vama su albumi koji su trebali biti recenzirani u predhnodnom periodu (ljeto/jesen), no da bi se opravdao barem malo tim istim albumima, koji su mi pomogli da preživim predhodnu polovinu ove godine u ovom mrtvom svijetu. Hvala im. A puno hvala i vama koji volite pitati  da li i dalje pišem, i ima li šta novo od muzike. Uvijek ima...




Queens of the Stone Age - ...Like Clockwork (Matador 2013)



Uvijek će biti ljudi koji će naći zamjerku za majstora Josh Hommea i njegov QOTSA, tipa, to nije više onaj stoner/desert, da ne svira prljav rock, previše gostuje drugima, i radi na off-projektima. No, moj odgovor se sastoji iz dva dijela.
Ovaj čovjek je možda najvrijedniji, najradišniji (lektori, jel ok ovo??) na čitavoj svjetskoj rock sceni. Snima sa drugima, producira tuđe albume, čak stigne da doživi komplikacije poslije rutinske operacije. No da, album nije više rockerski prljavi, ispoliran je do krajnjih granica u pomoć prijatelja - studijskog maga Trent Reznora (niste čuli za Nine Inch Nails?), što je samo za pohvalu. Na albumu se može čuti kako mašine krvare ulje.

Drugi dio je... niko apsolutno ne može da napiše ovakve tekstove gdje se recenzent ježi po koži, dok sa slušalicama prolazi ulicama svog grada, a Josh se smije, takođe, lažnom sjaju voljenog LA u pjesmi If I had a Tail: Get your hands dirty/roll up them sleeves./Brainwashed or true belivers./Buy flash cars,/diamond rings./
Expensive holes to bury things./ I'm machine,/I'm Obsolete,/in the land of free imortality.
Ili inekcija samopouzdanja pjesma Kalopsia: Oh why so sad/What have they done/...Oh why the long face?/You've got it all wrong/Forget the rats in ratrace/We'll choke chain them all./Fates favour the ones/that help themselves.../
I da bi srce bilo puno tu je My God is the Sun: Heal them - bright fire from the gun/Kneeling my God is the Sun./

Album ostavlja sledeću sliku u glavi: svijet u kojem End is Nigh, gdje ljudi daju sebi pravo da rade što god žele. Romantično šetanje uz more, posmatranje zalaska sunca, ali sa oprezom da se ne razrežete na smeće koje je more donijelo. Putevi zatrpani pijeskom i olupinama automobila. Visoke zgrade, simboli nekadašnjeg napretka su samo prazne ljušture od armiranog betona. Karakteri koji i dalje pokušavaju da žive svoje normalne živote, ali normalnost koja predstavlja odlazak u svakakve krajnosti. Vlast i policija koja samo prividno održava sliku normalnog poretka stvari, običan privid, jer ako je svijet ludnica - neko mora upravljati tom ludnicom. Može li napaćena duša u mrtvom gradu biti zadovoljna? Može!!!




Queens of the Stone Age ...Like Clockwork from Kyle Kinkade on Vimeo.









Haxan Cloak - Excavation (Tri Angle 2013)





Elektronska muzika je... hm opet počinjem recenziju na ovaj način. Ukratko sve je više mladih autora, koji su pristigli iz drugih žanrova (u ovom slučaju death metal/drone metal) koji su vidjeli da se uz par odličnih programa za produkciju može biti one-man-band, i inspirisani dubstepom i technom, odlučili da se posvete i prenesu drone/metal estetiku (čitaj Lustmord i SunnO)))) u svoje elektronske experimentalne radove. Bobby Krlic je jedan od tih mladih dark ambient afirmisanih umjetnika Vessel, Demdike Stare, Raime i poprilično radikalni Vatican  Shadow, koji (izvinite na izrazu) ne jebu živu silu što koriste uticaje post-punka, goth rock-a, dronea, industriala, i ambienta.
Za ovaj album sam se zaista nećkao da li da ga recenziram u ljeto, jer muzika je apsolutno mračna. Koncept koji nam umjetnik ovdje predstavlja je vezan za strah od smrti i mogući morbidan osjećaj kad čovjek sam sebi gurne stolicu - a uže se zategne (dovoljan je pogled na omot).
No to ne bih trebalo odbiti svakog muzičkog sladokusca od ovog albuma, koji je samo na prvi pogled "morbidan"... on je divan, pun eksplozivnih bass linija, zimskih melaholičnih melodija, sa sablasnim minimalističnim ritmovima. Muzika za "sa one strane"...


Eh da, ta smrt, o njoj su pisali svi koji bolje barataju riječima ili da ne kažem bolje kose kosom, i dovoljno je dodati njihov citat u tekst, i ime u fusnotu no ipak. Haxan Cloak šuruje sa smrću kao da mu je prijateljica koja govori (da zamislite onaj glas, duboki alt spržen žestokim alkohol i jakim cigaretama): "nećeš još dugo, požuri se da uradiš što više možeš." Evo da pobliže objasnim muziku: izdronovani bass ritmovi i buka, etno ezoterični glasovi, klasični instrumenti koje je odsvirao kolega koji je na studiranju na nekom muzičkom konzervatorijumu i udaraljke načinjene od kože mrtve životinje. Kad bolje razmislim, i ispitam svoje osjećaje i jezu koju sam osjetio slušajući, ovaj koncept zapravo više pita kako bi se osjećali kad bi smo mogli osjetiti raspadanje sopstvenog tijela, lagano rastakanje sopstvene esencije.

Pokušao sam, hajde da probamo ovako: Excavation je konceptualna zvučna bomba. Album koji nije za svačiji stomak, kao i ovaj tekst.





Boards of Canada - Tomorrow's Harvest (Warp 2013)


Nema iščekivanijeg albuma za diskofile, 2013 godine, od novog albuma misterioznih škotskih matematičara BoC. Promotivna kampanja je krenula jedno tri mjeseca prije službene najave albuma, koja se sastojala  u tome, što su se preview primjerci pjesama sa albuma pojavljivali u određenim prodavnicama ploča, sa vocodiranim glasom koji je izgovarao određeni broj. Poslije su entuzijasti skupljali, pratili i ranijim porukama ove vrste pokušavali da dešifruju brojeve, da bi odgonetnuli niz koji je opet otvarao nova vrata (------/------/------/xxxxxx/------/------). Fanatici svih zemalja ujedinite se.



No, ko bi im zamjerio na ovakvom reklamnom potezu kad im je muzika zaista vanvremenska. Ono što su već postigli na predhodnim albumima Music has the Right to Children, i diaboličnom Geogaddi, Campfire Headphase zacementiralo je Boards of Canada kao bend koji, i danas, mnogi pokušavaju iskopirati, ili staviti u određenu kutiju. Ono što ih je uvijek karakteristizalo su bile kaleidoskopske melodije, ugođaj vezan za intermezzo emisije u gluvo doba noći, ili hippy-narkomansko esoterično okupljanje, ili video kamerom uhvaćenom (sretnom?) djetinstvu.
Kultni status koji su stekli nije vezan samo za muziku, kao veliki ljubitelji matematike i misterija svakim su albumom ostavljali male zamke, za one koji mogu da ih prokljuve. Oni koji bi uspjeli dobijali su passworde da uđu na određene sajtove i da naravno, dobiju simbolične nagrade. Samo da znate to je i slučaj na ovom albumu, ali kao totalni duduk za matematiku odustao sam od tog poduhvata.

Zato ću se posvetiti onome što znam. Album otvara nevjerovatna Gemini koja za uvod ima špicu kao za neke od SF filmova b produkcije, a odjednom se tu pojavljuje melodija karakteristična za John Carpentnera.
Reach for Dead je već klasični zvuk, ako se za BoC može reći klasični obrazac: hip hop ritmovi i predivne melodije kanadskih prostranstava. White Cyclosa opet podsjeća ali samo ritmom na spomenutog Carpentnera i The President is Gone.




Vjerujte mi, ja bih ovdje prestao da dalje opisujem Tomorrow's Harvest, ne zbog toga što nema šta da kažem, nego bi volio da ga sami dalje poslušate. Ja bih vam samo pokazao vrata, ali vi treba da uđete tamo.
Vrijedilo je čekati da se pojavi ovaj album, kao i pratiti sav taj hype oko izlaska albuma. Sad sa ove distance, ne čekam da se pojavi novi album, barem 3 do 5 godina, jer je i ovaj dovoljan za godine koje dolaze. a matematički freakovi imaju svoj novi zadatak.Možda prekratka recenzija preljepog ostvarenja elektronske muzike, no u ovom slučaju: što manje riječi - a više slušanja.





Moderat - Moderat II (Monkeytown/Mute 2013)



Moderat je elektronska super-grupa, spojena od trojice berlinaca koji su svakako sa svojim projektima osvojili svijet, pa zar nisu pored svojih albuma zaslužili da kao Modeselektor već dve godine budu headlineri na Sonaru i inim festivalima, a Apparat redovno gostuje na svim mogućim experimentalnim festivalima uključujući i Montreux Jazz Festival i Unsound. Super grupa je pojam kad spojite članove više super uspješnih bendova, a u ovom slučaju Gernot Bronset i Sebastian Szary (Modeselektor) i Sascha Ring (Apparat). Inače ovo im je zajednički drugi album. Prvi je imao super-lijepi-tužni-dubstep-pop hibridni hit:





U suštini Moderat pravi savršen balans između zabave i umjetnosti. odličan balans tužnih melodija i semplova kao i plesnih peak-time ritmova. Kako bi u suštini, pop muzika i trebala da zvuči 2013. godine.
Ovaj album je vašeg recenzenta toliko dojmio da je zaboravio na Daft Punk... zar vam treba bolja preporuka od ovog punokrvnog pretendenta za album godine, a Bad Kingdom je dostojan bilo koje top 40  liste, a i kandidat za spot godine:










Pips, Chips and Videoclips - Walt (Dan, Mrak 2013)




"Došli su nitkud, krenuli su nikamo i konačno postali niko i ništa." - Goran Bare o Pips Chips and Videoclips.


Pisac ovih redova ima ambivalentan odnos prema, ovom recimo najurabanijem zagrebačkom bendu - šta god to vama značilo. I dalje mi smeta taj blazirani stav, vokalna prenemaganja frontmena (davno još krajem 90-ih neki skriboman kao i ja se zajebao, pa je ih otpisao - da će Pipsi biti odličan bend samo ako se riješe Rippera - pjevača), kvazi - intelektualni stavovi koji odgovaraju zagebačkoj škvadri raspona od 30 - 45 godina, srednjeg imovinskog stanja, pseudo - liberalni i humanistički tesktovi, koji opisuju njihove egzistencijalističke probleme.

No, ovo je s druge strane album koji je pomogao recenzentu da preživi teško betonsko sunce, vrućine u autu, i na biciklu. Da ponovo prigrli svoju romantičarsku prirodu i da prizna da ponekad kuži tu purgersku spiku. Kako mogu reći ružnu riječ protiv albuma u kojem čak dvije (brojem: 2) pjesme u refrenu spominju Ljubav.
Pa čak i taj Ripper koji je vjerovatno navikao da ga ovakvi "Mickey Mouse jebači", muzički kritičari ocrnjuju na svojim blogovima  i forumčićima, postaje bitan, i to kao tekstopisac - da ne kažem glasnogovornik generacije.: U svakoj pori ove pjesme/od početka sve je jasno/da mi niko neće klesat'/on je bio pjesnik./Jer ja nisam/ i nikad neću biti/provaljujem u zečije rupe gdje je neko/ostavio, zaboravio, izgubio./Ja dolazim tek poslije/kao rovokopač/i skupljam to smeće/ i od njega pravim kolač./
Pisac ovih redova sklanja sve ružne riječi i tvrdi da je ovo najbolji album na putu "brastva i jedinstva", tačnije od Banja Luke do Zagreba. Svaki put kad je posjećivao ovaj grad, ovog ljeta (i to tri puta u mjesec dana - veliko hvala Akiju najbezobraznijem, i najboljem nervoznom drajveru, i Maji sa najlošijom frizurom od kina Evrope do Tkalčićeve - koja je najbolji vodič kroz zagrebački underground i šverc u tramvaju!!!), i uvijek počinjao lagano, ali od srca, pjevati: Zagreb ti poklanja/svoj smog i asfalt/upoznaćeš njegov inside i out./


  
                  







Tricky - False Idols
(!K7 2013)



Tricky je car, i u to sam se uvjerio lično, čak uživo u svom malom gradu, kad je rasturio Kastel, tačnije nokautirao poput pravog boksera. Da, Adrian Thaws strasno trenira boks, i duva travu. I boli ga patka. Pa čak iako obrađuje bez beda Patti Smith i njenu Gloria. Ili kad reciklira sopstvenu prošlost sa Nothing's Change, tačnije koristi tekst svoje pjesme She Makes Me Wanna Die.

  
                        


Zapravo Tricky radi ono što bi mi svi trebali, raditi po svom, raditi ispravno, fanatično i do kraja. Neće on probleme, skloniće ti se on s puta, ali ako ga dirneš i nastaviš navaljivati, slijedi direkt i patos. One by one, I'll knock you out!!!








Theo Parish - Theo Parish's Black Jazz Signature: Balck Jazz Records 1971 - 1976
(Snow Dog  2013)


Jazz, o toj posljednjoj velikoj umjetnosti koju je iznjedrila Afro-Američka kultura (ok, ali Hip Hop koji ima hrpu sličnosti sa Jazzom, idalje je samo unuk Jazzu), imam zaista skromno znanje. Gledao sam redovito Ken Burnsov Jazz i trudio se da zapamtim istoriju.Čak  sam zavolio pravac poznat kao Bebop, koji često znam naveče slušati bez ikakvih želje da saznam ime izvođača ili ime numere. Znam da su Louise Armstrong i Duke Ellington Bogovi jazza, Miles Davis najcrnji i najveći experimentator, da su Dizzy Gillespie i Charlie Parker znali svirati 6 do 8 sati bez prestanka i time putovali kroz vrijeme (sic). A Thelonious Monk spiritualno doživljavao svaku odsviranu (i neodsviranu) notu. Sun Ra ga odnio, sa ove planete u svemir i vratio ga da bi nam pokazao koliko zapravo možemo evoluirati - Space is the place. Herbie Hancock ga je spojio sa elektronikom. Omiljena Jazz ploča mi je A Love Supreme od John Coltranea.

        

Znam za labele ECM i Blue Note... i tu moje faktičko znanje staje.
No znam ko je Theo Parish... Theo Parish je DJ/producent, poznatiji po svojoj House produkciji, po saradnji sa Moodymanom, i svojoj opskurnoj-da opsukrnije-ne-može-biti-vinyl-only etiketi Sound Signature. I veliki poznvalac, kolekcionar, hodajuća enciklopedija svih muzičkih pravaca nastalih iz, dozvolite mi ovo, afro-američke i ostalih "manjinskih zajednica"  muzika koje su nastale u tom melting potu zvanom teritorije SAD. Njegova opsjednutost muzikom, kao i njegova umjetnost DJ-inga imaju kultni status, a poznato je da u svojoj ogromnoj kolekciji ima ploča za koje ni njihovi autori ne znaju: Blues, Jazz, Hip Hop, Soul, Disco, Reagge, House - you name it.
 

        


Black Jazz Records je američka Jazz etiketa poznata po spajanju spiritualnosti muzike sa političkim  i društvenim angažmanom. Izdavačka kuća, iako je skoro ponovo počela sa radom, svoje zlatne dane  je završila sa smrću osnivača 1977.
   
                      


Opšte poznat je fenomen da je Japan, kao konzervativna(?) i kroz istoriju zatvorena zemlja za strane uticaje, najveći potrošač svakog oblika pop fenomena koji dolazi sa Zapada (namjerno sa velikim Z) i da Japanci prosto žderu svaki muzički produkt koji im padne pod ruke. Ono što znam, da njihov fanatizam prelazi svake granice, pa tako izdavačke kuće i umjetnici često znaju uraditi specijalna izdanja albuma samo za japansko tržište. Za zapadno tržište relativno nepoznata kuća, u ovom slučaju japanski label Snow Dog je odlučio da otkupi back catalog rasformiranog Black Jazz Recordings. Hrabro odluče objaviti kompilaciju da je sačuvaju od zaborava, pronađu vrsnog kompilatora i eksperta - koji je u isto vrijeme i zvučno DJ ime da sastavi kolekciju po svom izboru.
Krajnji rezultat je nevjerovatan. Radijski umiksana kompilacija (za razliku od beat-matchinga, pod pojmom radijsko miksanje znači klasično: "sačekaj da pjesma odsvira do kraja, i tek onda nastavi sa drugom numerom.") koja odmjereno prelazi kroz cijeli Jazz spektar, vezanog za to specifično doba 70-ih. Odlična enciklopedija, meni lično nepoznate izdavačke kuće i muzičara koji su za nju potpisali, dostojna je da se nađe u svakoj muzičkoj kolekciji - od eksperta do početnika poput pisca ovih redaka. Još se samo mogu nadati da će dotični Japanci nastaviti da predstavljaju svijetu ova skrivena blaga. Once you go black, you don't go back!!!







Juan Atkins & Moritz von Oswald - Borderland
(Tresor 2013)

Recenzirati Borderland je izrazito teško. Dovesti se u to da objašnjavam ko su Juan Atkins i Moritz von Oswald, kao i šta je Tresor, i njihov značaj za Techno muziku - zaista nemam potrebu to raditi, jer ako već čitate ove redove napamet znate sve. Samim tim još jedna zamka. Samo čuti da je izašao album ljudi ovakve reputacije bi momentalno, bez saslušavanja dovelo do toga da im dam čistu desetku (numerički: 10).

     


S druge strane bi bilo nepošteno i prije svega laički reći da je neorgininalno svirati varijacije na glavnu temu, samo povremeno dodati poneki zvuk, dodati delay. I time dati ocjenu od 1 - 10, čistu nulu (numerički: 0).

Međutim Borderland je zamišljen kao muzičko putovanje, u kome spomenuti dvojac, na glavnu Dub Techno temu iliti matricu, dodaju Jazz elemente. kad kažem putovanje, onda zaista mislim da Borderland treba slušati u komadu, mada će i DJs imati koristi od određenih tema/stvari.



Recenziranje Borderlanda je teško, ali slušati je izuzetno lako, posebno ako ste senzibilna techno duša, koja usput ima vremena na pretek.






Nine Inch Nails - Hesitation Marks (The Null Corporation/Columbia 2013)



U slučaju Trent Reznora nebo je granica. Radoholičar koji naizgled lako vodi kultni industrial metal bend, snima soundtrackove za viskobudžetne filmove, osniva i muzičke off projekte, producira značajne albume visoko tiražnih bendova; i što je najvažnije to sve vrhunski uradi u roku godinu dana.

Najvoljeni američki mračnjak sa novim Nine Inch Nails albumom, odvojio se od repova predhodnih heavy metal uticaja i više se, za očekivati, okrenuo elektronskom eksperimentalnom i atmosferičnom zvuku karakterističnom za filmove ili višedimenzionalne pop projekte. Da, okrenuo se i plesnom podijumu. Kao potvrda ove tvrdnje, sama činjenica da EDM trenutno najprofitabilniji muzički pravac (EDM je akronim za electronic dance music; namjerno smišljen od strane američke muzičke štampe da bi odvojila već postojeće jake house/techno/electro/bass scene, tačnije da bi se stvorila, pobogu, muzika za nove generacije - prim. aut.). Pa pogledajte platinaste, bolje rečeno fotošopirane i botoksovane, MTV zvijezde kao što su Madonna, Miley Cirus, Flo-Rida, Beyonce, koje rado kolaboriraju sa vrhunskim EDM producentima (bljuc).





No sve je to smeće u poređenju sa Hesitation Marks, i u nijednom momentu nećete čuti da Trent koketira sa top 40. A koliko je u suštini zaokret mali znaćete već prvim taktom da je to ipak NIN. Ima tu karakterističnih čovjek-na-dnu-niko-me-ne voli tekstova, distorziranih gitarama i synthovima, industrijskog ritma, s tim da je atmosfera uvijek mračna, epična, i filmska. Za čudo ima tu i funka (All Time Low), futurističkog soula i r'n'b-a (Satellite), peak-hour tech-housea (Running), bezuslovno davanje sebe (I Would for You), punk rocka (Everything), top 40 hitova (Came Back Haunted), opisa stanja nacije (Copy of A), trip hop mraka (Find My Way). Hesistation Marks nije industrial gothic dancefloor (Pretty Hate Machine), heavy metal suicidna poruka (The Downwards Spiral), rehabilitacija i terapija (The Fragile), povratak muziciranju i ponovnom otkrivanju rocka (With Teeth), obračun sa establishmentom i američkom spoljnom i unutrašnjom, politikom (Year Zero, The Slip), muzički razgovor sa duhovima (Ghosts I - IV).  Znam samo da je album bez mane.

Međutim ostaju glavna pitanja: Planira li on ikada stati? I da li ga iko, ikad može stići?








James Holden - The Inheritors (Border Community 2013)


The Inheritors je spiritualni i neo-paganski bukvar, a ocjenjivački pakao. Mapa koja se sporo i dugo čita, dešifruje, i svaki put drugačije doživljava i shvata. Kao i svaka alhemičarska knjiga, za strance u toj oblasti totalno nečitljiva.Čita se sa lijeva na desno, i obratno. Čita se odozgo prema gore, i obratno. Od zadnje strane ili sudbinski otvorena na bilo kojoj stranici, tog dana. Njome se može proricati budućnost, hvatati najtanje niti prošlosti, i vječno zadržavati momenti sadašnjosti.
Trans koji vodi na bilo koje mjesto u prostornoj dimenziji.

                     

 Ovo je i namjerno nedovršeni lavirint koji se izgubljenoj individui, prema njenom doživljaju namjerno postaje još složeniji. Skup muzičkih tonova koji spajaju animus i animu, mušku i žensku prirodu u androgeno biće, biće koje je spojilo oba atributa u sebi.

Ovaj album, ova muzika je razgovor sa ništavilom, pozivnica na bal zaboravljenih bogova, a za nekog mogu biti stepenice prema jednom, prema sui generis.

  
                    

Spoj tradcionalnih etno instrumenata koji se sviraju još odavno,  iz naše nezapisane istorije, produciranih i spojenih sa hi-tech digitalnim uređajima 21. vijeka. Ovaj album požrtvovanog slušaoca vodi u hodnik gdje je bezbroj vrata, a iza svakih vrata još bezbroj novih vrata. Izlaza ili ulaza - zavisno od subjektove predstave. Vrata koja otvaraju ili zatvaraju.
Monolit - spomenik da u muzici nije sve rečeno!!! Gdje stavljanje u određeni pravac (moj šuplji posao - kao i mnogih drugih) samo dokaz da kritičar nije ni poslušao album, samim tim nije obavio svoj zadatak. Za ovo nema ocjene, niti se može dati neki racionalan estetski sud (da li su estetski sudovi racionalni sudovi???).
Samo slušati ili ne.

Nema komentara:

Objavi komentar