utorak, 19. studenoga 2013.

Smrt u Novembru






Tropic of Cancer – Restless Idylls (Blackest Ever Black 2013)

      

 U zamračenoj sobi, svjetlost oktobarskog dana zaklanja baršunasta zavjesa boje trule višnje. U sobi visokih tavanica čiji zidovi sa tapetama viktorijanskih motiva, slikama brkatih predaka, nagih i oblih ženskih aktova. Na ustajalom vazduhu osjeća se miris osušenog grožđa, vrelog čaja sa cimetom, zvuk pucketanja plamena svijeća i presavijanja tarot karata. Za stolom veličine šahovske table dve ženske prilike u crnoj odjeći iz viktorijanskog doba sa neizbježnim velikim šeširima, sanjivo gledaju sudbinu koja im se otkriva putem otvaranja špila. Ni veliko ogledalo na na stropu, niti drugo iste veličine pored kreveta nam neotkrivaju karte. Na noćnom ormariću mala bočica na čijoj etiketi piše Morphine Sulphate – polu prazna.
 
                                                                                                                               
                               
  

Sve je nepokretno, čak i prašina odbija da padne. Sve dok jedna od prilika u crnom iznenadnim, ali poput sna laganim pokretom ne ustane sa dvosjeda, svojim bosim nogama, po perzijskom ćilimu, stane ispred ogromnog ormara. Otključavši ga ključem gotovo filigranske izrade, iz ormara uzima veliku, ali tanku iglu.  Poput sablasne sjenke vraća se za sto. U rukama je nosila srebreni predmet, kao u nekom ritualu kojim se prinosi nož svešteniku koji se sprema da obavi obred žrtvovanja ljudskog bića nepoznatom bogu.
Prilika mirno sjeda, predaje savršeno po pravilima rituala iglu, drugoj osobi, koja joj pridržava drugu ruku, izdvaja kažiprst i nježno i precizno probija kožu. Par krupnih kapi krvi ističu. Padaju na šahovsku tablu, padaju na činiju sa grožđem. Zatim prinosi prst i kreće da ga ljubi, da ga liže, kao da moli svoju žrtvu za oprost, koja sjedi pored svoje mučiteljice na dvosjedu.
Oproštaj je ponuđen u uzdahu zadovoljstva koji zvuči kao hladan vjetar sa Sjevernog mora.
I pored kamina vazduh postaje hladniji, a vjetar napolju iznenada kreće da njiše grane, sve jače, koje tresu prozore. Mrtvi pogledi predaka posmatraju ovaj ritual koji zaziva drevne bogove požude i strasti, i predavanje potpunom ništavilu.
Prepuštanje tami i zaboravu postaje ekstatično iskustvo. I ono vino i ono grožđe će istruliti, slike, tapete i perzijaner razneseni u pepeo, tijela će postati hrana za crve. Jedino će ostati ljubav i sjećanje na nju s one strane ogledala.

                         
                                                                      
                                       

Ovo bi bio najslikovitiji filmski opis prvijenca dvočlanog kalifornijskog  benda Tropic of Cancer, očigledno nazvanog po knjizi Henry Millera (koja je kod nas prevedena kao Rakova obratnica). Tropic of Cancer se savršeno uklapaju u morbidan koncept izdavačke kuće Blackest EverBlack, koja uz izdavačke kuće TriAngle i PAN propagiraju mračan, nihilističan, fatalistički zvuk. Tropic of Cancer zvuče kao da Bauhaus svira na pogrebu pokojnom frontmenu Fad Gadgeta, ili još bolje kao da Joy Division sa Nico prave soundtrack za Twin Peaks.


 

Hipnotička bass gitara Camelle Lobo sa akordima karakterističnim za post – punk i rani Goth Rock, plus elegični synth pasaži koji ispunjavaju sobu/uši škotskom ili newenglandskom maglom, i eterični glas poput opijumskog dima.

 
 
                                  
Na ovom albumu se sažima da je čovjek tragično biće, da je ljubav prevrtljiva, a smrt neizbježna. Ovaj album je kao vještičiji napitak od suza, straha, snova, iščekivanja, odgizenih noktiju, prokockanog povjerenja. A napitak??? Napitak bi kod pacijenta ako ga popije vrelog, u doba mladog mjeseca, mogao vratiti nadu u ljubav.

Nema komentara:

Objavi komentar