srijeda, 20. ožujka 2013.

Recenzije: Goatmere & Hellspades - 13 Ways to Die (Punkthrone Mafia 2013)




 Orkestar za ubistva i sahrane

 




















To jutro je mirisalo na ponedeljak. Zapravo sva čula i samo tijelo osjećaju specifičnu radijaciju prvog radnog dana u sedmici. Zavisno od osobe, svako tijelo tumači taj fluid pozitivno ili negativno. S druge strane ono što sam ja osjećao je bilo stanje rutine, svakodnevno pretapanje obaveza i kućnih poslova u jedan jedini momenat. Vojnički tačan poziv. S druge strane žice Crni Djaf, vječni saputnik i neizostavna figura svakog običnog ponedeljka. Zvono na vratima, a moje istrenirano uho je znalo da je upravo on na vratima. Sve je potpuni deja – vu. Crni se, kao i svakog dana, žalio na moju opsjednutost elektronskom muzikom. Vješto me je ubijedio, povlađujući (“Pa ajde poslušaj nešto novo, znam ja da imaš uho za kvalitetnu muziku“.) da mi pusti do tada nepoznat bend.




Goatmere & Hellspades su pančevački horror - punk/psychobilly bend. Za one koji ne znaju o čemu je riječ, neka zamisle Ameriku 50-ih godina prošlog vijeka i popularni rockabilly (rani Johnny Cash, Carl Perkins i neizostavni Elvis), kao i u to vrijeme popularne horror/fantastika filmove b – produkcije. I sve to pomješajte sa punk estetikom. Goatmere & Hellspades možemo na prvo slušanje odmah usporediti sa neizostavnim punk čudovištima Misfits i psychobilly prvacima The Cramps. Biografija Goatmere & Hellspades glasi ovako: okupili su se 2009 kada su i snimili svoj prvi demo, psychobilly naziva Demo of the Dead. 2011 se pojavljuju na kompilaciji Pandemonium vol.3 sa pjesmom Kapela. Da bi iste godine izdali i split single Goatmere&Hellspades/Drugo Lice – Slike straha, kao i liveizdanje It’s Alive.

I tog sudbonosnog Ponedeljka, Crni Djaf pušta mi njihov najnoviji full album 13 Ways to Die. Iz zvučnika, tuto force počinju da izlaze pakleno brzi ritmovi, đavolske gitare i horror orgulje, grobljanski akordi na klaviru. Uz strašne tekstove o mrtvim ljudima u gepeku, glasovima u glavi, motornim testerama, šokantnim ljudskim nastranostima, doktorima koji su izvodili zabranjene zahvate. No straha nema, to su samo elementi koji se koriste da bi se ispričale ljubavne storije, čudne da, ali su to ipak teme sa kojima se može poistovjetiti svako od nas.

                                                        

S druge strane potpuno je razumljivo bavljenje ovakvim temama. Vjerujem da je odrastanje i bitisanje u Pančevu, ili recimo Banja Luci puno beznađa, i da smo svi u sivilu svojih gradova željeli da pobjegnemo od sive svakodnevice. Da smo svi na bilo koji način željeli da dodamo slatki začin fantazije. Evo kratki prelaz preko pjesama sa ovog albuma koje obrađuju svakodnevne teme na fantasmgoričan način. Uvodna Grad duhova komotno je pjesnikovo viđenje Pančeva/Banja Luke/Glasgowa/Detroita ili bilo kojeg ekonomski uništenog industrijskog grada. Leševi u gepeku je priča o sretno zaposlenom omladincu, koji zaista voli svoj posao – pa makar radio u pogrebnom preduzeću. Pjesma Draga je o prikupljanju sjećanja na izgubljenu ljubav. Sledeć dve pjesme imaju društveno – koristan sadržaj: 40 dana je pjesma o običajima i potrebi pridržavanja istih, kao i očuvanju sjećanja na ljude koji nisu sa nama, dok Virus opominje na mogućnost izbijanja epidemije neke bolesti i savjetuje kako da se ponašamo u slučaju iste. Sadista i Kanibal je priča o tome da ljubav prelazi sve granice, i da smo spremni prihvatiti tu drugu osobu sa svim njenim manama i vrlinama. Dok Krvavi Mjesec je topla priča o porodičnim vrijednostima, kao i podsjetnik da bi porodica trebala biti naš najveći oslonac.






Jedinu zamjerku ovom albumu bi mogao naći u produkciji. Snimljen je zaista preispoliran, tako da vi skoro i ne čujete prljave gitare i rifove, i sve je podređeno vokalima i klavijaturama. No kad poslušate bilo koji album neke od ovih instant zvijezda koje nam zavijaju sa malih ekrana – onda bi ova moja primjedba teško bila nešto negativno. Neki od njih bi prodali dušu nečastivom da bi ovako zvučali.
Ovaj album je zaista svježa pojava na ovim prostorima. Iako je psychobilly scena zaista živa, ovi bendovi nikad ne dobiju priliku da se predstave široj mainstream publici. Sa obzirom na njihov kvalitet, to je jedna velika šteta. No čini mi se da je takva situacija prisutna svuda u ovom društvu. Ne možete očekivati pomoć sa strane i od strane institucija. Potrebno je da stisnete muda, uzmete instrument (po želji) u ruke, i pokažete (vampirske) zube svima.


Album možete poslušati ovdje,
Ali podržite scenu i umjetnike tako što ćete kupiti nosač zvuka.




1 komentar:

  1. Veoma mi se dopada tvoja recenzija ovog albuma koji nikada, verovatno, neću poslušati, ali samo nastavi . . . . NASTAVI BRE!

    PS
    ;)

    OdgovoriIzbriši