srijeda, 6. ožujka 2013.

Recenzija: Autechre - Exai (Warp 2013)



Silikonska pustinja



 

















"We like things like a puzzle where it's revealing itself and changing. And you can almost follow it, because it works the same pace as your brain works. The trick is not to get it to work faster or slower, but to get it in tune with yourself." - Autechre


Prije nešto više od dvadeset godina šefildski Warp je izdao važnu kompilaciju pod imenom Artifical Intelligence, na kojoj su promišljeno i inteligentno odabrane, čini se najbolje ideje koje su se pojavile do tada. Ta 1992. godina ostaće upamćena i po britanska omladina koja je kao bez osjećaja za vrijeme proživljavala rave. Organizatori ovih žurki umorili od sukobljavanja sa policijom, a nezainteresovanost za techno i house bila je sve izraženija, čak i britanskim časopisima. U takvom stvorenom vakuumu Artifical Intelligence izlazi  kao muzika  „za mozak“, a ne za kukove i postaje polazna tačka, manifest nove vizije elektronske muzike. I upravo će se na AI-u pojaviti imena koja će se nositi zastavu nečeg što će se zvati kao IDM ili ti „inteligentnog techna“: Aphex Twin (kao The Dice Man), B12 (kao Musicology), The Black Dog (kao I.A.O), i heroji ovog teksta Autechre (kao Autechre).





Autechre će svoju zaraznu formulu, spoj hip hop beatova, zvukova i melodija koji kao da dolaze iz silikonskih snova o mašinskom ekvivalentu zalaska sunca, uspjeti predstaviti kao viziju budućnosti i soundtrack stremljenja novom transhumanizmu. I zaista Autechre jesu svojevrsni kauboji digitalne granice, koji svoje mašine guraju sa one strane zvučnog horizonta. Njihova prva četiri albuma  Incunabula (1993), Amber (1994), Tri Repetae (1995) i Chiastic Slide (1997) su postavili standarde tople digitalne estetike, gdje ljudi i njihovi instrumenti komuniciraju pomoću buke i zvučnih slika. Estetike  gdje je mašinski glitch pokazatelj emocionalne inteligencije kompjuterskih procesora, ili želje za komunikacijom jednog mikročipa... ili jednostavno i mašine griješe, a ljudski je griješiti. Kad još muziku zavijete u vizuelne uratke studija The Designers Republica i Chris Cunninghama onda nije ni čudo da kad nekom pop kult  sladoukscu spomenete Autechre, njemu kao Pavlovljem psu, krenu sline.


                                                        


Nastavak priče, međutim ne nosi po piscu ovih redova ništa dobro. Toliko nositi svoje radove (pre)više u budućnost, kao u nekoj SF priči, može biti samo zla kob. Exai bi se savršeno uklapao kao soundtrack za vizije William Gibsona kada je pisao Neuromancera, ili Count Zero i Mona Lisa Overdrive. Zlokobna i mračna atmosfera svijeta budućnosti, uplitanje u život običnih ljudi od strane korporacija, usamljeni antijunaci koji "jašu" bespućima cyberspacea. Kiborzi, VI, hologrami su "bića" koja nastanjuju ovaj svijet, a tehnologija i tehnološka dostignuća koja je ostala tamo negdje na početku 90-ih. Tu se javlja problem sa Autechreom i njihovim novim albumom, ostali su vjerni estetici i ciljevima sa početka 90-ih, pogledu na budućnost ukorjenjen u prošlost. Kao što su na posljednja tri albuma Autechre su u fazi gdje više ni kopanje po apstrakciji i nenastanjenim predjelima, ne donosi slatke plodove.  Njihova muzika sada zvuči kao čista, ogoljena apstrakcija - eksperiment koji je sam sebi svrha.





Novi album Exai ne donosi ništa novo osim sve grubljeg zaplitanja u muziku koja zvuči više kao trodimenzionalna Morzeova azbuka ili soundtrack rješavanja jednačina sa dve nepoznate. Jednostavno kao da se nikad nije desila 2005-ta i dubstep, kao da nikad nismo čuli glitch techno/ambient, kao da je breakcore samo jedna od tek moguća muzička evolucija, kao da nam se nikad nije desla seizmička aktivnost u obliku Sunn O))). I tu bi svaku dalju analizu Exai-a rado prekinuo. Da li je problem nekonvencionalnost njihove muzike ili je naše interesovanje za takvu muziku prestalo ?? Ne bih rekao, pa eto imamo svakakve kreature na top listama koji kao da su kopirali semplove sa Quoristice albuma. Pa čak svojevrsni tvorci i grobari trendova, muzički mediji, sve više su zainteresovani za teme tipa: koje više uticao na Aphex Twina: John Cage ili Stockhauzen. Ono što se dogodilo jeste promjena naša žiža interesovanja i pogled na tehniku i tehnologiju - kad pogledate tendencije u muzici više nas ne interesuje, recimo koliko možemo puta strechovati notu ili programirati što iščašenije robotske ritmičke strukture. 


                                                                     


No nije ni to problem za Autechre. Niti je Exai loš album. Problem je u previsoko postavljenoj ljestvici, u prečistom glitchu, kao da ovo nije zvuk zajedničkog rada ljudi i mašina, nego programiran algoritam da radi varijacije, da se mjenja  – ali da ne mutira i odlučuje sam. Exai će sigurno imati publiku u obliku novih generacija koji su čuli za Autechre, za freakove koji i dalje slušajući misle muziku, ljude koji bezuslovno štuju kult Warp records (grupa u koju spada pisac ovih redova), lovce na zvučne stimulanse, kradljivce semplova i tehnika produkcije, kao i ljude koji ne mogu da ustanu iz kreveta a da ne rješe dva - tri diferencijala prije doručka...

2 komentara:

  1. space cowboys sounds... vazda smo bili na slicnim frekvencijama daci, zato ti volim ove recenzije, zavrsis mi pocete recenice. hajfajv! :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Nisam znao da su Autechre ovoliko apstraktni...Fasciniran sam :)

    OdgovoriIzbriši