srijeda, 21. studenoga 2012.

Dajak čamac: simbol Vrbasa i Banja Luke



Sve dok Vrbas teče









Vrbas... Rijeku koja protiče kroz moj rodni grad Banja Luku, oduvijek sam smatrao svojim igralištem. Kada sam naučio da se igram, naučio sam i plivati, a potom i trenirati. Sa četiri godine...

No, Vrbas nikad nije bio mjesto za trening, a ne mogu reći ni za igru. Bio je i ostao mnogo više od toga. Ne, samo ni oaza, ni prostor  za odmor, druženje, rashlađivanje, šetnje uz obalu sa simpatijama. Da, više je čak i od toga.
 
Nikada i nikako Vrbas nisam mogao zaobići. Posebno ljeti. Najteži životni momenti bi bili, kada  sam  na obali, ali sam zbog nečega, spriječen dotaći se s njim... Gledam u Vrbas i žalim.












Banja Luka... Svakim danom se bespramno, bespravno i beskrupulozno javno, zeleno i živo dobro pretvara u privatni, sumorni i mrtvi beton. Mjenjanje jedna male zelene površine, zahtjeva kompletan preobražaj postojećeg infrastrukturnog sistema.

Dakle, svaki pedalj zemlje zamijenjen betonom, nagovještaj je nove cigle, sloja maltera, zida, prozora... Vakum. To polako nagovještava i promjenu Vrbasa i njegove obale. Nažalost, na gore...  

Banja Luka ne može zamisliti sebe bez svog zelenog, snažnog i mističnog partnera. Ja ne mogu zamisliti um koji je spreman narušiti ili ugroziti jednom gradu, ono najljepše što ima (posle ljudi), zelenilo i silnu rijeku sa savršenim obalama u samom centru grada. Priroda je tako nagradila bujnu krajišku ljepoticu. 
Čiji je to autoritet veći od prirodnih Zakona?







 




Profesor Vojislav Alvir... Na jednoj od seansi kupanja (pod seansom smatram cjelodnevno uživanje na Vrbasu) ugledao sam gospodina Vojislava Alvira,  koji je na banjalučkoj plaži, popularnoj "kod zelenog", prezentovao svoju monografiju "Dajak čamac simbol Vrbasa i Banja Luke".

Čitajući tu monografiju, suočavajući se sa duhom jednog vremena, vlastitim uspomenama, shvatio sam koliko je istine, tuge, ljubavi, ponosa, pohranjeno u dubinama hladne i silne rijeke... Istovremeno sam sebi postavio pitanje sadašnjosti i budućnosti, tražeći i vlastitu odgovornost u tome.

Monografija profesora Vojislava Alvira, inspiriše svakog čitaoca,  donosi najljepšu simbiozu između Vrbasa i ljudi koji na njegovim obalama žive, čak i u fizičkom odsustvu.

Element koji spaja je Dajak čamac. Banjalučka tradicija. Simbolika upravljanja ovim najljepšim riječnim čudom je upornost, predanost i snaga. To je slika Banje Luke i njenih momaka. Prsatih Vrbaslija.
«Dajak čamac simbol Vrbasa i Banje Luke» je gradivo koje ne preporučujem, već svrstavam u obavezno štivo svima koji su nekada živjeli u Banjoj Luci, danas su tu ili su tek stigli, razmišljaju da dosele... Posebno će koristiti svima (ako i takvi postoje) koji možda imaju predrasude o ovom gradu, nemaju dovoljno informacija ili nikada nisu bili u njemu.

Pogledu na svijet koji ne pamti prošlost, nema vremena za sadašnjost, i ne vidi budućnost... Odgovornost je i na meni.















 




Nema komentara:

Objavi komentar